Trenutno vas je online

  • Trenutno vas je tu ovoliko :-)
Zidni sat

  • Sad znaš koliko je sati ;-)
Anketa
Dođete li rado na moj blog?




Brojač posjeta
59105
Linkovi
Ja sam Vaš domaćin
Nema zapisa.
Blog
utorak, studeni 29, 2011
Pa lijep pozdrav svima, onim starima, ali i onim novima :)

Dugo me nije bilo i vjerojatno neće niti ovo sada biti neki novi val, novo doba ili nešto treće, već jednostavno, zahvaljujući prijateljici "vedriosmijeh", isto tako blogerici, došao sam ponovno da vam nešto pišem, možda tako i razveselim, možda i razljutim. No, svakako ćete imati što za čitati.

Već neko vrijeme sam nešto piskarao, koliko sam to stigao, ne nešto previše, već jednu priču sa Jadrana od ove godine. Bit će u nekoliko nastavaka, a kraj još niti nije napravljen i nadam se da će biti dok budem stavljao ovo što sam do sada napisao.

Šta da vam još kažem nakon duuuuuggooooo vremena što me nije bilo? Da ste mi falili? Ma znate da jeste, na ovaj ili onaj način, pa ipak smo se družili i to lijepo i kvalitetno. A da li sam ja vama falio? Naravno, nisam, pa tko je vidio da ja falim nekome ;) U svakom slučaju, puno radim na svim mogućim poljima, zato i nemam vremena za ovo polje, a možda se i zbog mog ne imanja vremena i vi meni pridružite u tom nečemu što mi oduzima vrijeme, pa ćemo onda zajedno biti bezvremesnki ;))

Pa evo, da ne duljim više, prvi dio priče "Jadranska obala" počinje sada.........


Pročitaj kompletan post
angelozg @ 13:26 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, studeni 14, 2008
Upoznao sam mnoge
sa svima njima proveo besane noći
Ujutro sam samo otišao, bez pozdrava
i više nikada se vratio nisam

Na ulici ih nisam prepoznao
ali golo tijelo bih im uvijek raspoznao
Imena nisam pamtio
no ono ispod odjeće sam arhivirao u memoriji

Često su me zaustavljale na ulici
govorile da smo imali ludu i strastvenu noć
Ja sam samo nastavio dalje
nije me više zanimalo

Išao sam svakim novim danom u nešto novo
ulazio u neku novu avanturu
Istraživao neko novo tijelo
dao sve od sebe da bude zadovoljeno

Jedan dan je ušetala ona
bila je isto kao i ja
Za jedan dan i jednu noć
ali drugo jutro sam ja za njom htio poć

Više je nije bilo
htio sam je vidjeti opet
No od nje više nije bilo ni traga
ali barem mi je na stolu ostavila svoje ime

Više ne hodam okolo i kasnije nestajem
tražim nju i nova osoba postajem
Zapamtio sam ime a sve drugo je manje važno
i sama pomisao na nju, srce zakuca snažno

U ruci držim tvoje ime na papiriću
nadam se da ću te opet sresti
Ali pomisao da si jedna od onih prije
vraća me na početak, kada sam te povrijedio

Sada znam, vratila si mi isti osjećaj
kao što sam ga ja tada ostavio tebi
Otišao sam bez pozdrava, bez riječi
uvijek sam mislio kako vrijeme sve liječi

Ime sada znam koje imaš
više mi tvoje tijelo nije toliko važno
Samo da te nađem i kažem da mi je žao
oprosti mi, da sam barem tada znao


angelozg @ 12:48 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 13, 2008
Svi smo si ovdje uglavnom dobri, poznajemo se preko ekrana i tipkovnice, sa nekima se i upoznao, ali uglavnom većinu vas ne znam, pa iako smo si ovdje vrlo dobri.
Već nekoliko dana mi se mota po glavi kako da vam napišem jednu priču o djevojci koju svako jutro vidim u Aninoj ulici u Zagrebu. Vjerojatno to i ne bi bilo nešto čudno i vjerojatno ju ne bih baš tako upečatljivo zapamtio (iako je djevojka vrlo zgodna), onako bih se okrenuo da si ju pogledam i to je to. Ali, ono što ju obilježava je to da svako, ali baš svako jutro kada prolazim tom ulicom i kada je i ona u tom trenutku u pokretu (uvijek ide pješke), svaki puta priča na mobitel. To je ujutro oko 7 sati, koja minuta manje više. Uglavnom priča od kada ju ugledam, pa do kada ju izgubim iz vida.

I tako sam si nekako mislio smisliti neku priču o njoj, na onaj moj zanimljiv način (znate vi na koji ), ali onda mi je sinula jedna druga ideja. Dakle, svaki dan se vozimkam po Zagrebu od jutra kada idem na posao, pa tako i kada idem kući. Uvijek mnoštvo automobila, ljudi u pokretu i svakakvih situacija. Sve ovo, naravno, neće vrijediti za one koji nisu u Zagrebu, osim ako ne naletim na njih dok su ovdje.

Pa onda ću od današnjeg dana početi "pamtiti" koga sam "snimio" i onda to opisati ovdje u blogu. Možda se netko od vas prepozna, možda se i javi i ostavi neki trag, jer vidim da ima dosta vas koji me dođete posjetiti. Na neki način, vi ste u prednosti, jer ipak znate tko sam, čak i kako izgledam, a ja nemam blage veze tko ste i što ste vi. Tako da će ovo biti neki vid "velikog brata" na moj način, na onih sat vremena u autu koje provedem do posla ili do kuće. Neću vam reći lokaciju kojom se krećem, samo ću opisati vas kako sam vas vidio, vaše prometalo ili što već sam zabilježio svojim "kamerama" u glavi.

Ono što će ovdje prevladavati će biti uglavnom ženskog roda, jer ipak više volim "snimati" tu vrstu za "moj geografic" . Sve u svemu, možda se vidite ovdje, ali na moj način viđenja vas u tih nekoliko minuta ili čak sekundi kada prođem kraj vas, kao što je to ona djevojka sa mobitelom koja svako jutra priča i priča i opet priča. I zapravo, toliko me zaintrigirala tim svojim brbljanjem na mob svako jutro, da bih najrađe stao i pitao ju o čemu ona toliko već tako puno priča u rano jutro. I zašto baš tada, a ne ranije ili kasnije ili što si nisu rekli dan prije ili da li je to neki ljubavnik ili... ili.... ili ..... ili.... (sad bi tu kao ton majstor me trebao lagano stišavati, jer samo meljem i postavljam pitanja)

E sad, ako kojim slučajem opišem vas koji me čitate (iako je mala vjerojatnost da će se to dogoditi), hoćete li biti toliko fer i javiti se da ste to bili vi, pa da znam koga sam vidio. I na kraju, da li mislite da ću vas moći sresti? Jer ipak, puno je to ljudi koji su svak dan na cesti, a svi smo ovdje na netu toliko povezani, raspričani i svašta nešto, a onda kada ugasimo ekrane i uputimo se kućama, nestaje li sve ovo, sjetite li se kojeg svoh prijatelja sa neta i što biste da ga sad u tom datom trenutku vidite, kako recimo kopa nos i traži zlato u rudniku dok čeka zeleno na semaforu?

Nemojte se sad početi okretati oko sebe kao ludi ili prestati kopati nos, ali znajte da vas gledam/vidim/snimam

angelozg @ 11:04 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 12, 2008

Završili smo večeru. Dok smo večerali nekoliko puta sam te slučajno dotaknuo sa svojim nespretnim nogama, nisi rekla ništa, smao si se nasmješila. Lagana muzika je svirala u pozadini. Gledao sam te kako u manirima dame režeš hranu i prinosiš ju ustima. Bili su to sitni zalogaji, zalogaji sa kojima možeš i prčati dok žvačeš. Nekoliko puta mi se činilo kao da si mi i namignula, a možda je to samo neki tik. Razmišljao sam kako bih sa tobom mogao biti i ostati čitavu vječnost, ali znao sam da ćeš već sutra biti u svom gradu, daleko od mene. Ali ono što je bilo najvažnije je to da ovu noć provedemo i iskoristimo najbolje što znamo. Pitao sam te da li želiš da izađemo negdje gdje imaš želju, a odgovorila si da ne želiš nikuda, da želiš da budemo sami nas dvoje, ovdje gdje smo i sada.

 

Sa zvučnika sam čuo jednu meni dragu pjesmu, ustao sam, uzeo ružu sa stola, došetao se k tebi (jedan cijeli korak mi je treba), dao ti ružu i pitao jesi li za ples. Nasmijala si se i rekla da je bilo već i vrijeme da to učinim i da ćeš vrlo rado biti moj partner ovu noć. U šali sam prokomentirao da hoće li mi biti partner  svemu što nam ova noć nosi, a odgovorila je: „Apsolutno! Vodi me na plesni podij, dječače moj!“

Odveo sam te do onog mjesta koje je soba imala za tek dvoje ljudi, ali nama je bilo dovoljno. U ritmu muzike smo se vrtjeli po tom malom dijeliću sobe, čak je i krevet imao više mjesta, a u tom trenutku pogleda na krevet sinula mi je ideja. Ne..ne i ne... ne sex, već da bi bilo dobro da se preselimo gore na krevet i tamo nastavimo plesati. Pogledala si dolje u svoje nožice i odmah mi je bilo jasno da će ti peta na cipelicama raditi probleme na krevetu. Nimalo nisam oklijevao, već sam se spustio dolje, jednom rukom te primo za zglob, malo podigao nogu i izuo ti cipelu, a isto tako i drugu. Kako nisam gledao gore, kada sam te odozdo pogledao u oči, imao sam što i vidjeti. Iako sam te gledao u oči, nisam mogao ne primjetiti da ispod one haljinice imaš samostojeće najlonke i one gaćice na koje sam i mislio da imaš kada sam te gledao prilikom ulaska u sobu.

 

Podigao sam te na krevet. Gledao u tvoje mačkaste okice koje su me upijale. Priznajem, čim sam te stavio na krevet poželio sam te skinuti, otrgnuti ono što skriva tvoje lijepo i glatko kao svila tijelo. Slike strastvenog sexa su mi letljele glavom, da sam čak i zastao na trenutak, pa si me podsjetila da si i ti u sobi. Ubrzo sam bio na krevetu i tek što sam te uhvatio, kao neki judo borac si me oborila na krevet. Iako malo nespretno, jer sam udario glavom u vrh kreveta koji je bio drven, pa je i moja glava u tom trenutku odrvenjela, ali nema veze, tebi sve opraštam. Kad si vidjela kako sam tresnuo, odmah si se spustila i počela govoriti kako ti je žao, da nisi mislila da ću tako tresnuti baš tamo, na što sam škicnuo na jedno oko i nasmijao se kroz suze koje su klizile nis moje lice od boli. A onda si počela igrati igru, igru da si medicinska sestra. Iako nisi imala unformu, što bi čak bilo vrlo zamiljivo, jer sam siguran da ti super stoji i da bi podiglo ovaj naš susret na još jednu razinu više, bilo je nadasve zanimljivo kada si me počela skidati, okretati po krevetu da me skineš cijeloga. Nakon malo muke sa skidanjem mog gornjeg dijela tijela, na red je došlo ono što sam imao na donjem dijelu. Zajašila si me i počela lagano otkopčavati remen. Gledao sam kako mi zapravo dvije djevojke sjede na meni, ali to je od onog udarca u glavu, ali ionako ne bi bilo šteta da tebe ima dvije. Pitala si me kako želim da me skineš, polako ili brzo. Rekao sam da mi nije bitno, jer si ti još uvijek obučena i da zapravo želm da me skidaš onako kako bi ti htjela da ja skidam tebe. Tada si stala, pogledala me i rekla: „Ne, ti mene nećeš skidati, imat ćeš striptiz uživo!“ Počeo sam gledati po sobi, da li od sreće ili iznenađenja, ni sam ne znam, ali dok sam o tome razmišljao, već sam bio gol.

 

Digla se sa mene i sišla sa kreveta. Počela si igru zvanu striptiz. Pa iako sam znao, odnosno nadao se da ćemo se večeras spojiti, kako sam bio gol, nije se moglo sakriti kako mi je drago što te vidim. Tvoje ruke su plovile po tebi, dodirivale kožu, malo otkrivale, malo sakrivale. I u jednom trenutku haljinica je bila na podu. Gole grudi su stršale, vrištale da ih se dotakne, pomiluje. Prolazila si vršcima prstiju po bradavicama, zatim se spuštala po trbuhu preko pupka do vrha gaćica, čiji je vrh več ionako bio na samom „njenom“ vrhu. Zavukla si 2 prsta unutra. Okrenula se, gledao sam tvoju guzu, tako dobru i gotovo savršenu. Gotovo savršenu? Pa zato jer nije kod mene, već je tamo daleko, ne mogu je dodirnuti, a kada dođeš k meni, onda će biti totalno savršena, baš onako kako ja volim. Kako si bila okrenuta mi leđima, počela si se spuštati i vidio sam samo guzu, lijep pogled, ali još ljepši je bio kada si počela svlačiti gačice. „On“ je htio iskočiti iz kože, baš kao i ja i svom silom se zaletiti i ući u tebe, ali čekao sam, čekao da odplešeš svoje. I baš kada sam pomislio kak oova pjesma već tako dugo traje i kada će već jednom završiti, okrenula si se k meni, pogledala me i u tren oka si bila svojim usnama priljubljena na moja. Ruke su ti bile posvuda po mom tijelu. Malo po grudima, malo po nogama, pa između njih, pa letimično po „njemu“... sav sam bio tvoj.

 

A dalje, što je bilo i kako je bilo dalje, to je samo između nje i mene, a vi si zamišljajte kako bi vi i što bi vi u ovoj situaciji dalje radili. Dalje je samo naša mala slatka tajna...

 

angelozg @ 13:33 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 10, 2008

Iznenadio me tvoj poziv u subotu popodne. Rekla si da si u mom gradu i da si stigla još jučer navečer. Znam da smo cijeli tjedan prije bili u kontaktu vrlo često, ali nisi mi ništa govorila o tome da ćeš doći, ali ako si me mislila iznenaditi onda si definitivno uspjela.

Rekla si mi u kojem si hotelu odsjela i da dođem tamo oko 19:00 sati. Bilo je 16:22 kada smo završili naš razgovor. Od prvobitnog neočekivajućeg, ali ugodnog šoka krenuo sam odmah pod tuš, obrijao se, namirisao i sa još polumokrom kosom sjeo u auto. Ali, k vragu, auto mi je bio kao da je upravo došao sa nekog gradilišta i iznutra i iz vana. Hmmmm, malo sam se prisjetio gdje sam i sa kim sam bio par noći prije, pa sam ipak nekako to progutao. Vrijeme je neumorno jurilo i ipak sam odlučio prije otići u auto praonu i čak sam platio i više, samo da me uzme odmah na red, da mogu stići na vrijeme. Činilo se kao čitava vječnost to pranje, jer su ga morali jako dobro oprati. Ipak nisam htio na naš prvi susret doći u prljavom autu, iako mi se nekako činilo da nećemo ići dalje kada se uparkiram. Hmmmm, uparkiram, lijepa zamisao mi se mota po glavi sa tim izrazom „uparkiram“, no, još nisam ni stigao, a već razmišljam o svačemu. Baš sam zločest, no što mogu, takav sam.

 

Napokon je završilo i pranje, sjeo sam i odjurio prema gradu. Naravno, ne mogu doći ti praznih ruku, pa sam usput stao u dućan. Srećom ovi današnji trgovački centri imaju sve što ti treba i što ti ne treba. Kupio sam buket cvijeća, crno vino, griotte i bajaderu. Sat je vrišteći pokazivao da je već 18:40, a ja još dosta imam do tvog hotela. Osjećam već da sam se oznojio, ali srećom imam „pribor“ za takve situacije u autu. Ništa me ne smije iznenaditi. Ali ono protiv čega nemam nikakav „protuotrov“ je ovaj prokleti promet. U koje god vrijeme da krenem u grad uvijek gužva, kao da nitko nije doma ili kao da su svi u isto vrijeme na cesti. Grozno. Srećom, gradske ulice poznajem kao vlastiti džep, pa koristim razne prečice i samo meni znane uličice. Još imam svega 5 minuta da stignem do tvojih vrata. Dolazim pred hotel, parkiram se kao da me voda donjela, brzo grabim sve stvari koje ti nosim i baš prilikom zatvaranja vrata zapne mi jedna ruža u vratima i kako sam naglo krenuo sve mi raspalo po asfaltu. Pogledam u nebo i samo što ne kriknem od bijesa, ali scooliram se, pokupim to sve i krenem prema ulazu hotela. Još svega 3 minute do 19:00 sati. U predvorju me svi gledaju i snimaju, a i pomalo im vidim neki osmijeh kako im se pojavljuje na usnama. Ne dira me ništa, jer ipak, kada dođem k tebi, tada počinje drugo vrijeme, vrijeme nakon ovoga do sada. Na vrlo visokom si katu. Zovem lift, nema ga. Još 2 minute do 19:00 sati. Nema ga još uvijek. Stao je tamo negdje i ne ide nikuda. Snimam gdje su stepenice, ugledam ih i kao iz topa ispaljen počeo sam trčati po njima sve do desetog kata. Mislim da sam oborio svjetski rekord (ako uopće i postoji takav) na trčanju po stepenicama do desetog kata. Rekla si da je bila soba 1036. Brzim hodanjem sam snimio svaka vrata. I k´o za vraga bila su skoro zadnja. Stao sam ispred njih. Srce mi je kucalo, ali ne znam više da li od uzbuđenja što te napokon budem upoznao i dotaknuo, da li zbog trčanja po stepenicama ili zbog toga što je prošla minuta od 19:00 sati. Pokucao sam. Malo sam pričekao i onda si otvorila.

 

Osmijeh mi je prekrio moju glavu, a ti mrtva hladna rekla: „Kasniš maleni, možeš ići!“ – i zatvorila mi vrata pred nosom. Ups rekoh u sebi. Pa zar je to moguće. Milion misli mi leti glavom i mislim se pa kakva je to osoba, kasnim samo jednu minutu. Znoj mi kaplje sa čela, klizi po vratu. Osjećam se kao pokisli do kože. Razmišljao sam da li da ponovo pokucam ili da odem. Pokucat ću još jednom i ako bude opet rekla isto, onda ću joj reći sve što je ide i onda otići. No, kako sam taman htio pokucati, vrata su se otvorila, a ona se smijala i nije mogla soći do riječi kako sam tada izgledao ispred njenih vrata. A ja sam zapravo gledao nju kako je lijepa bila, kako joj je bila svježe oprana kosa, lijepo našminkana, ne previše, baš dovoljno, onako po mom ukusu. Spuštajući pogled preko njenih ramena i bretelica od haljinice koju je nosila, vidio sam da ispod nije imala grudnjak, jer su joj lijepo virile bradavice. Haljinica joj je bila do malo više iznad koljena, a na nogama je imala crne, malo neobične najlonke. Stopala su joj ukrašavale cipelice na petu, nekih 7 cm rekao bih, ali manje bitno, jer lijepo je izgledala. Nakon što se malo smirila od smijanja, okrenula se meni leđima i krenula u unutrašnjost sobe i rekla mi da uđem. Gledajući njen zanosni hod primjetio sam da ispod haljnice ima zanimljive gaćice. Rekao bih da su to bile model sa visokim držanjem, iznad bokova, ali i nadao sam da ću ih možda večeras i vidjeti. Ušao sam, zatvorio vrata i rekao: „Ova salata (misleći na cvijeće) je za tebe, nadam se da voliš onu divlju, a ne onu iz uzgoja?“ Tvoj pogled, sa onim mačkastim očima i polusmiješkom na usnama dok si sjedila na krevetu mi je sve rekao. Napravivši još par koraka, iza zida sam na stolu ugledao pripremljen stol za dvoje. Dvije svijeće. Još vruća hrana, jer se iz nje pušilo. Ono što sam ti donio sam stavio na noćni ormarić, vino stavio na stol, primio te za ruku, doveo do stola, izvukao stolicu i u manirima bečke škole posjeo te na stolicu i privukao stolu. Obišao sam stol i sjeo nasuprot tebe. U zraku se osjećalo kao da si oboje želimo reći milione riječi i rečenica, ali šutjeli smo, kao da smo sve znali tko šta kome hoće reći. Ne mogu poreći da već sa ulaznih vrata se ne bih bacio na tebe, ali ipak, neka ide sve onako kako si ti zamislila. Ovo je tvoje iznenađenje, tvoj poziv i igrat ću točno onako kako ti sama želiš. Večeras sam tvoj, u tvojim rukama i prepuštam ti da me vodiš............




 

angelozg @ 09:39 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, studeni 7, 2008

Hajde uđi, izvoli sjedni
Izuj cipele, izmasirat ću ti stopala
Izgledaš kao da si raspoložena za vođenje ljubavi
Ugasi svjetlo, jer imam ti toliko toga za dati

Želim ti biti više od prijatelja
Netko o kome ćeš ovisiti
Tko će te voljeti opet i opet bez prestanka
Ne želim da noćas ova ljubavna afera ikada završi
Volim te (jer jednom kada započnemo, ništa nas više neće zaustaviti)

Želim te imati od glave pa sve do malog prsta
I još posvuda po tebi, ne mora nitko to znati
Želim te imati od glave pa sve do malog prsta
I raditi ti svašta, to ne mora nitko znati

Dođi, idemo pod tuš, voda je baš taman (dodaj mi sapun)
I oprat ću tvoje tijelo... i ti ćeš moje (sada je na tebi red)
Diram te..mmm.. na baš mjestima pravim
I želim ispuniti sva tvoja prazna mjesta

Želim ti biti više od prijatelja
Netko o kome ćeš ovisiti
Tko će te voljeti opet i opet bez prestanka
Ne želim da noćas ova ljubavna afera ikada završi
I neće, znam to

Želim te imati od glave pa sve do malog prsta
(niže od glave, više od prsta)
I još posvuda po tebi, ne mora nitko to znati
(biti će to tajna, samo tvoja i moja)
Želim te imati od glave pa sve do malog prsta
(i cijelo tijelo ti istražiti)
I raditi ti svašta, to ne mora nitko znati
(opusti se i ja ću ući)

Osjećaš se i izgledaš mi tako dobro večeras
Mogu li te pitati nešto?
Mogu li te dirati ovdje?
Mogu li ti staviti baš ovdje?
Mmmm, nije li to dobar osjećaj?
Mmmm, nije li to stvarno dobar feeling?
I ako ti je tako dobro, slobodno reci: "O da, mmmmm"

Želim te imati od glave pa sve do malog prsta
(reci mi da je to OK, reci da to voliš)
I još posvuda po tebi, ne mora nitko to znati
(šapni mi na uho te slatke stvari što želiš da ti radim)
Želim te imati od glave pa sve do malog prsta
(i ja ću tebi šapnuti ono što ja volim)
I raditi ti svašta, to ne mora nitko znati
(biti spojen sa tobom, vrhunac je dana)

angelozg @ 07:57 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 6, 2008
Ugledao sam pismo kako leži na podu
Nisam si mogao pomoći i otvorio sam ga
Mislio sam da je to nešto što si ostavila za mene
Ostavila da ga ja mogu naći

Sve tvoje riječi su bile na tom listu
Svi moji snovi su se ostvarili taj dan
Našao sam tvoje pismo, tvoje riječi

Pisalo je da me voliš, ali da ne znaš kako mi to reći riječima
Pisalo je da nisi ni sanjala da ikada možeš tako osjećati
Pisalo je da želiš da jednoga dana i ja osjećam tako
U tvom pismu, tvoje riječi

Ohh, mislio sam da mi se to nikada neće dogoditi
Da ćeš ti osjetiti moj put na kojem jesam
Ti čuvaš najslađe tajne moga srca
Ti čuvaš te osjećaje sakrivene

Pisalo je da me voliš, ali da ne znaš kako mi to reći riječima
Pisalo je da nisi ni sanjala da ikada možeš tako osjećati
Pisalo je da želiš da jednoga dana i ja osjećam tako
U tvom pismu, tvoje riječi

Bio sam tako sretan, zamalo i da suzu pustim
Na misao da uopće i razmišljaš o meni na taj način
I kao da si uzela moje najbolje snove i ostvarila ih
Uz tebe, biti ću zauvijek

Vidio sam ime, nisam ga prepoznao
Osjetio sam suzu kako klizi mi niz lice
Čini se da ljubav za kojom čezneš je za nekoga drugoga
Ne, nikada nisi pokazala znak
ali bilo je tamo između tvojih redaka
U tvom pismu, tvoje riječi

Ohh, pisalo je da ga voliš, ali da ne znaš kako mu to reći
Pisalo je da nisi ni sanjala da ikada možeš tako osjećati
Pisalo je da želiš da jednoga dana i ja osjećam tako
U tvom pismu, tvoje riječi

Pisalo je da nisi ni sanjala da ikada možeš tako osjećati
Pisalo je da želiš da jednoga dana i ja osjećam tako
U tvom pismu, tvoje riječi

Vidio sam pismo kako leži na podu
O da, vidio sam ga...






angelozg @ 07:33 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 30, 2008
Ove riječi su za moje maleno sunce koje se veseli svaki dan kada dođem kući s posla... kada ju pogledam... jednostavno, ona mi je promijenila život od temelja i sve što danas radim u svom životu, radim zbog nje, pa onda tek drugi dolaze na red...

LIJEPO KAO TI

Od trenutka kada sam te ugledao
Kada sam pogledao u tvoje oči
U meni se nešto dogodilo
I to se pamti cijeli život, znam, da znam
takvo bogatstvo se teško pronalazi
I sada znam koliko sam sretan ja

Jer vidio sam i duge od kojih ti nestane dah
Ljepote koje ostavlja sunce svakog dana
I kada se pojavi zvjezda padalica, vidio sam ih već i prije
Ali nikada nisam vidio nešto tako lijepo kao što si ti

Ne mogu vjerovati da te imam
Još ne mogu vjerovati da te držim u svojim rukama
Nakon svega dočekao sam te na tvoj prvi dan
Niti sanjao nisam da će ovako biti
Da će ta slika ostati za cijeli život u meni
I nikako nisam mogao zamisliti kako ćeš lijepa biti ti

Jer vidio sam i duge od kojih ti nestane dah
Ljepote koje ostavlja sunce svakog dana
I kada se pojavi zvjezda padalica, vidio sam ih već i prije
Ali nikada nisam vidio nešto tako lijepo kao što si ti

Od trenutka kada sam te ugledao
Kada sam pogledao u tvoje oči

Ništa nije tako lijepo kao što si ti
angelozg @ 08:00 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, listopad 28, 2008
Prijateljstvo je nešto posebno. Da li je? Koliko imate prijatelja? Smatrate li ih sve svojim prijateljima ili samo poznanicima? Jesu li prijatelji samo karike u nizu što ih stavljamo i hvalimo se brojkom koliko ih imamo?

Pravog prijatelja je teško naći, a još teže zadržati. Svi smo mi ovdje kao prijatelji i ja to prihvaćam, jer ja to mogu, mogu se prilagoditi, ali opet, to nije ono pravo i vi to znate, ma koliko se to nama činilo. Dok god nema kontakta sa kožom i krvi i mesom kako bi rekli, to je sve u "magli". Znam da je čovjek siromah bez prijatelja, a bogataš onaj koji ih ima.
Često puta su i prijatelji do onog trenutka dok te ne iskoriste i nakon toga te više i ne poznaju, okreću glavu kad te vide na cesti.
Kroz život susrećemo puno ljudi, sa puno njih smo prijatelji na određeno vrijeme dok nas život ne okrene u neke druge vode, poslove i što već sve ne. Svi imamo neka sjećanja na ta vremena, neki bi se sad rado i vratili.

Današnji svijet koji je međusobno povezan ovom "mrežom" donosi još više ljudi u naš život. Možda se nikada niti nećemo vidjeti sa njima, ali zovemo ih prijateljima. Da li je to prijateljstvo lakše od onoga fizičkog? Svakako da se lakše dođe do njega, ali je činjenica i da ga ne treba toliko "održavati", manji su troškovi kako bi to popularno rekli.

Ali krenimo malo na totalno suprotnu stranu prijateljstva. Čini mi se da takvo ponašanje ovdje dolazi još više do izražaja. Kao da većina ljudi dolazi na net da liječi svoje frustracije iz stvarnog svijeta i onda smatra da je ovdje "Jack" i da se svi moraju ravnati po njima i razmišljati kao oni. Često puta pokušavaju zavaditi i one koji imaju normalan odnos, no to je kratkog vijeka.

Kakav bi po vama trebao biti prijatelj? Kako biti siguran da je to baš to prijateljstvo, bez zadrške i da nije sa nekom namjerom da vas se iskoristi? Kakva ste imali iskustva i jeste li se razočarali, pa ste danas oprezniji?




angelozg @ 14:16 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
petak, listopad 24, 2008
Definitivno najzahtjevnija uloga je ona životna. Nije rađen specifični scenarij i ne možemo birati žanr koji bi glumili. Iako se ponekad čini da je naš život potpuna komedija ili drama. Život obuhvaća sve scenarije i piše ih za one koji ih stavljaju na film.
Neki od života očekuju i bajku, neku lijepu priču ispisanu samo za njih. Neki to i imaju. No većina svog princa ne bjelom konju (ili autu) nikada ne dočekaju, drugi pak ne pronađu svoju uspavanu ljepoticu (prije pijanu). Ali ono što se u zadnje vrijeme događa u našem "ZagrebFilmFestivalu" je vrlo ozbiljno i nadasve živo.

U kino više ne morate ići, dati 35 Kn (manje ili više) za neki film sa hrpom specijalnih efekata, jer na ulicama grada sve to možete vidjeti u pravoj 3D izvedbi, sa još boljim efektima, bez posebnih naočala, jedino se preporuča da pronađete zaklon, ako stignete naravno. Prije nekoliko godina, ali i davno prije se govorilo kako američki filmovi imaju previše nasilja, ali i da je to do njihovog društva iz kojeg samo prenose događaje na platno. U zadnje vrijeme se i kod nas pojavljuju filmovi i serije takvih radnji, pa se nekako čini da je amerikanizacija stigla i kod nas. Samo, čudno je kako uvijek pokupino ono što nam ne treba. Pa iako filmovi ponekad djeluju i izgledaju vrlo brutalno da neki pokrivaju oči ili okrenu glavu, na žalost to je surova istina koja nas okružuje svakodnevno, pa čak i ovdje kod nas u ovoj zabiti, gdje skoro svak svakoga zna.

Već dugo mi se ova tema vrti kroz glavu gledajući i čitajući blogove, vjesti, a isto tako gledajući i filmove i našu stvarnost koja nas okružuje svkodnevno, izgleda da bi mogli početi klađenje za svaki dan, hoće li danas netko otići u zrak, biti ubijen iz zasjede, pretučen na mrtvo i još mnogo drugih oblika umorstva, premlaćivanja i sl. Mnogi od nas čak misle kako se to nama ne može dogoditi, da smo ipak sigurni, jer nismo jedni od "njih", ali nije bio ni Luka, pa su ga istukli i ubili iz čiste dosade.

Što nam je činiti da scenarij krene u drugom smjeru? Može li se svemu tome stati na kraj? Na kraju nam ostaje da se svima nama počeo vrtiti horor ili triler film, sa slikama strave i užasa. Kakva se poruka šalje mladeži, a opet, hoće li neki od njih dočekati drugi dan? Sve je otišlo malo previše izvan granica razumnoga.

Neka film ostane film na platnu, TV-u, a svi ovi događaji neka budu iza nas i ne dogodili se više, jer nema povratka...
Jednom kada se spusti mrak (na oči), više nema drugog angažmana za neki drugi film... zastori ostaju spušteni...

Čini mi se da svi "super heroji" (i da postoje)  ne bi ovim stvarima/događanjima mogli stati na kraj, no, možemo li svi mi biti ti heroji i pokušati promijeniti tijek ovih događaja? Naravno da možemo, a samo na jedan jedini i pravilan način: "Promijenimo sebe, krenimo od sebe!" Možda baš u nama samima leži taj "super heroj". I tko zna, možda dobijete i oskara za životnu ulogu...


angelozg @ 08:30 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 23, 2008
Dan je još na nebu, oblaci ga skrivaju
da se ne vidi što je iznad njih.
Ali znam da je tamo iznad bezgranično sve
nema problema, nema ničega.... samo mir.

A ovdje dolje, na zemlji kako kažu
ljudi hodaju i ne obračaju pažnju jedni na druge
Briga njih za tebe i mene imaju oni svoje probleme
i umjesto da vlada spokoj i mir, širi se samo nemir.

Iznad oblaka bih otišao vrlo rado,
pa i dalje od plavetnila nebeskog
U nove daljine gdje još nitko bio nije,
jer zanima me što sve se tamo negdje krije.

No život ide dalje, zakucao me u pod ovog planeta
u kojem sit gladnom ne vjeruje, gdje je čovjek čovjeku vuk
Pa ipak, na kraju svega, ima ovdje i lijepih stvari
a one se zovu ljubav i prijatelji.


angelozg @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
U sobi sjedim sam, muzika svira,
a tamo negdje, u nekom mračnom stanu
Tebe netko ljubi i dira...

Iako te još nisam ni upoznao,
prolaziš kraj mene svaki dan
Jednom ću te sresti, to sigurno znam.

Izlazim van, jer samo tamo te mogu sresti,
odabrati u mnoštvu mnogih
to će biti moj zadatak

Snimam te, pa iako to i ne znaš,
ali ne znam niti ja,
jer ti možeš biti bilo koja.

Gledam te kako hodaš,
kako mijenjaš frizure,
a ti mene ne vidiš iako kraj mene prolaziš.

Kako da te odaberem, da znam da si to baš ti,
jer sada bih te malo crnu,
a već drugi pogled mi se sviđaš smeđa.

Težak je izbor, ali danas nije taj dan,
možda bude sutra bolje
možda i ti izađeš van....

A ja.... čekam TE!







angelozg @ 09:56 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 22, 2008
Neki od vas već znaju (kao i neke ptice na grani) da se bavim jednom vještinom, a koja bi se mogla opisati u kratkim crtama ovako:

Energija - Zdravlje - Zabava - Prijateljstvo - Učenje drugačije kulture - Izgradnja samopouzdanja - Pronalaženje snage - Učenje nove vještine - Biti u kondiciji i aktivan = CAPOEIRA - brazilska borilačka vještina

Pa iako mnogi capoeiru smatraju nekim tamo plesom, da ne bi bilo zabune, ona to nije. Prvenstveno je borilačka vještina, a sličnost sa plesom se povezuje još iz doba robovlasništva, jer su je robovi tako zamaskirali da im "gazde" ne bi pomislili da se bave nekom opasnom aktivnošću. Dakle, to je jedna tradicija koja se nastavlja i danas, a da se ne radi na taj način, bila bi zapravo kao i svaka druga borilačka vještina, jer su tehnike uglavnom iste, osim što ovdje ima još nekih drugačijih sitnica...

Ono što još obilježava capoeiru je to da je nakon ukidanja robovlasništva nakon nekog vremena bila potpuno zabranjena i tko je primjenjivao capoeiru morao je u zatvor na 2 godine, bez obzira koji razlog bio, da li ti samo vježbao, capoeira je bila zabranjeno voće. Razlog? Nakon oslobađanja robova, neki od njih su odlučili uzeti pravdu u svoje ruke i koristili capoeiru u nasilne svrhe, pa čak i ubijanja, a i kako su se razvijale bande usljed siromaštva, stvari su sve više i više izmicale kontroli, te se to nekako morao zauzdati. Iako i danas u Brazilu nije sjajna situacija, još uvijek se to sve provlači kroz narod... neimaština i mnoštvo bandi jednostavno svaki dan ima "posla", no ovoga puta to nije baš direktno vezano za capoeiru.

Naša škola nosi ime i veliku tradiciju čovjeka koji je bio prvi u temeljima razvoja capoeire i zahvaljujući njemu capoeira je bila legalizirana i postala institucija i akademija iz koje se izlazi kao profesor capoeire, a na kraju se može postati i mestre. Njegovo ime je bilo Mestre Bimba, a naša škola se zove Filhos de Bimba Escola de Capoeira Croacia (nije grška u riječi CROAcIA, jer na portugalski se tako piše). Naša škola je podružnica istoimene škole iz Brazila, a koju vodi Mestre Nenel, živući sin legende Mestrea Bimbe. A nama i meni osobno je velika čast da smo tu školu doveli ovdje u Hrvatsku i da se radi po tradiciji i sa originalnim profesorom iz Brazila, a uskoro, već idući mjesec treba doći još jedan profesor, a koji bi trebao (zahvaljujuću mom jednom prijatelju) voditi treninge capoeire u Zadru. Dakle, cilj mene osobno, kao i kompletne škole, je proširenje ove zanimljive vještine u cijeloj Hrvatskoj, a isto tako postići jedan jaki centar (barem naših škola u svijetu, a pogotovo EU) ovdje u Hrvatskoj.

Uskoro ćemo imati jednu veliku feštu krajem 11 mjeseca i trajat će 3 dana (za našu škole 4, jer dan prije imamo jedan interni turnir). Uglavnom će biti otvoreno za sve, bilo one koji imalo znaju baratati svojim tijelom, a isto tako i za one koji kažu da imaju dvije lijeve. Oni koji će raditi i vježbati, za njih je cijena 150 Kn za sva 3 dana i na poklon se dobije majica, a za one koji će samo doći gledati, ulaz je slobodan.

No, ono što sam i na samom početku već htio reći je to da trenutno traju upisi do 15.11.2008., svaki utorak i četvrtak od 20:30 - 22:00 sata u polivalentnoj dvorani studentskog doma "Cvjetno naselje", Odranska 8 (preko puta Boćarskog doma), Zagreb.

Cijena za mjesec treniranja je 250 Kn, a termini treninga su (za sada još) utorak, četvrtak, petak, subota i nedjelja (nedjeljom nema treninga, već početnički tečaj portugalskoga)

Mislim da cijena i nije prevelika za sve ove dane, a ako bude nekih pozitivnih pomaka koje očekujemo, uskoro bi cijena mogla pasti i na 200 Kn. Dakle, kod nas cijene i padaju

Pa da lagano ovo privedem kraju i još vam samo dam kontakt za vaša eventualna pitanja:
fdbzagreb@gmail.com (službeni mail škole)
angelozg @ 08:08 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, listopad 21, 2008
Kao čovjek koji puno piše i ima puno toga za reći, pratim malo ono što vi kod mene pratite, što komentirate i gdje se najviše zadržavate odnosno pronalazite.
Primjećujem da tematike erotskog sadržaja imaju daleko više vaših posjeta, komentara, koji nisu samo ovdje, već i izvan blogera.
Priznajem da mi godi to, kada kažete da vas erotska tematika vodi u neke druge svjetove, svjetove mašte i gdje je sve svršeno, a često puta i govorite kako se osjećate upravo kao da ste čitali o sebi, odnosno da ste baš vi bili sudionik tih redaka.

Iako priznajem da nemam neku šablonu po kojoj pišem teme i nemam kada koji dan pišem, jednostavno pišem o onome što mi je na pameti, pa i unatoč tome što se dogodi da je već netko pisao o sličnim stvarima dan prije, pa ispada kao da mi je netko dao ideju. Ali stvar je drugačija. Ja imam mnoštvo tematike napisane već sada i samo ih kopiram u zapis, jer nemam vremena tipkati, a i lakše mi je tako. Ovo je recimo trenutni post, kojega pišem baš sada.

Sve si nekako mislim da uopće izbacim sve drugačije teme, osim one erotskog sadržaja i da me jednostavno pamtite po tome, iako imam za reći i neke pametne stvari .
Ali zapravo, ipak ste vi u pravu... a kako?
Pa lijepo. Sve ove "normalne" svakodnevne stvari su stalno oko nas i onda još da vas i ja podsjećam na to i nije neki doživljaj i potreba za čitanjem, jer ionako to već sve znate, a onako, sa onim temema vas ipak odvedem nekamo gdje nema takvih problema, pa makar to bilo i samo na trenutak dok čitate....

Pa se onda zaključak na moj naslov posta već i sam nameće... odabrati tematiku i tražiti ju po nekim crnim statistikama ili čemu već nije moj zadatak ovdje, već je zadatak vam donjeti ležernost i osjećaj ugode, kako oku, tako i tijelu

Stoga, drage moje i poštovani moji, promijene slijede, ali tek za koji dan, jer ipak imam još nešto za reći i po nekim drugim pitanjima, a teme su već ionako napisane, pa da ne bude mi uzaludan trud, a nakon toga, teme će biti onakve kakve vi tražite... većinom...

A i na samom kraju, postavljam vam pitanje: "Kakve teme od mene najviše očekujete i jesam li u ovome što sam do sada rekao donekle u pravu?

angelozg @ 13:49 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Gotovo svaki dan nas bombardiraju reklamama da kupujemo proizvode proizvedene u Hrvatskoj. Često se i neki proizvođači reklamiraju pod tim motom da prodaju domaće proizvode, te da potiču domaću proizvodnju. OK, trude se to oni, ali ipak, istina je malo drugačija.
Svi (manje-više) znamo da je Hrvatska rasprodala gotovo sve, pa čak i ono što se stjecalo godinama i onda se prodalo u strane ruke. Proizvodnih tvrtki ima jako malo i uglavnom, ako su dobre, rade za inozemne naručitelje i gotovo ništa za naš "teren". Svakodnevno se gleda i sluša "rat" između poljoprivrednika i trgovaca koji plasiraju njihove proizvode na tržište i uglavnom ti poslovi propadaju, jer "zaštićene životinje" trgovine velikih imena uvjetuju cijenu i ako ovim "seljacima" to ne paše onda će kupiti od nekih drugih zemalja. Iz godine u godinu ima sve manje i manje obrađenih polja, izlov ribe u moru je prevelik i što nam onda ostaje od porizvoda koji se proizvodi u Hrvatskoj?
Jasno mi je da je konkurencija na tržištu ogromna i da se svi bore za svoje mjesto pod suncem, ali ja bih ipak platio i više za siguran domaći proizvod, nego neki tamo uvozni, pitaj boga odakle i kako je napravljen i proizveden.

Kao jedan od najvećih "domoljuba" i iskorištavatelja domaćeg proizvoda je definitivno tvrtka koja se reklamira pod "izvorno Hrvatsko", a to je brand koji se prepoznaje kao "K-plus".  Dođeš lijepo u dućan i ideš kupiti hrvatski proizvod K-plus, kad li ono proizvedeno u Njemačkoj. Fino, reklama, državni poticaji, sve je to lijepo, ali "made in Germany".....
I kome danas više vjerovati ovdje u našoj lijepoj, kome. Kako da ja vjerujem da je to voće ili povrće iz naših krajeva, kad se sve uvozi, jer je kao jeftinije. Ma daj molim te....

Neki bi rekli to i ovako: "Neka bogatiji budu još bogatiji!"
Pa kud će više, tko će im kupovati proizvode? Naravno, uvijek će biti onih koji će kupovati, ali gle, zašto naše sve propada, a može se? Zašto se ne pokrene nešto u tom smjeru, a može se?

Gledam kroz svoje poslovanje. Želim li raditi sa "hrvatskim tvrtkama": HEP, INA i takve slične tvrtke, ja moram imati nižu cijenu i od one koja je bila prije 5 godina, da bih mogao prodati, a s druge strane, oni pobiru "harač" svakodnevno, dižu cijene i ne pitaju da li netko ima ili nema novaca i ako netko nije platio.. opalac, nema više struje ili grijanja. A meni kad treba platiti, ma tko te ****.

Ali, gledajući sve u globalu, kompletnu Hrvatsku, sve to i mi zajedno sa svima njima smo jedan veliki hrvatski proizvod i kao takav bi se mogli prodavati drugim zemljama, jer kako sada dolazi financijska kriza u cijeli svijet, tako bi im mi mogli prodavati patent preživljavanja, jer kod nas je kriza konstantno (kako kome jel?). Jer ipak, nama je lako spasti na još gore grane, nego li onima kojima je do sada sve bilo servirano po nekom sigurnom obrascu plaćanja i življenja, a sada, sad se moraju spustiti ispod svojih dosadašnjih mogućnosti i suočiti se sa onime što je kod nas već godinama.

Dakle, MADE IN CROATIA bi na kraju mogao biti vrlo dobar i unosan proizvod, pa ajmo ga svi onda prodavati... ali prije toga ga treba upakirati u Njemačkoj, tako će se činiti da je kvalitetniji...



angelozg @ 07:48 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 20, 2008
Probudila me zvonjava mobitela oko 9 ujutro. Bila je srijeda. Onako polumamuran otvorio sam vezu i promrmljao nešto kao: "Molim!" Sa druge strane bio je ženski glas i sa nekim smiješkom u glasu mi rekla da se danas nađemo na istom mjestu oko 17 sati kao i jučer. U sekundi mi prostrujao cijeli film kroz glavu, naglo sam se podigao iz ležećeg položaja u sjedeći i kada sam shvatio da kasnim na posao, samo sam rekao da se vidimo i poklopio, odjurio sam se na brzinu spremiti i tutanj na posao.
Stigavši na posao oko 15 do 10, moji gelipteri su odmah počeli sa zajebancijom na moj račun. Prihvatio sam to njihovo podbadanje, ali i u kratkim crtama ispričao što mi se dogodilo. Neki su povjerovali, a neki su mi odbrusili: "A daj ne seri kvake kad nisi bravar!" No, nije bitno tko šta od njih misli, ionako ih je pola pijanaca, a ostala polovica je ionako na nekom drugom dijelu svemira.

Dočekao sam kraj radnog vremena i uputio se na dogovoreno mjesto. Stigao sam par minuta prije 17 sati. Sjeo sam na svoje "staro" mjesto, a preko puta još uvjek nije bilo nikoga. Već drugi trenutak, unutra je ušla ženska osoba na koju nisam obraćao toliku pažnju, jer to nije bila ona. Ali vidi vraga, sjela se baš na njeno mjesto. Onako začuđen, pomislio sam, pa nema veze gdje je ova sjela, jer ionako sada sa onom drugom imam "sastanak" i nećemo valjda sjediti razdvojeno i dovikivati se preko stolova i cijelog birca. Iako, na neki uvrnut način i to bi bila neka zanimljiva fora, za neku seriju, a la "sex i grad" ili koju već.
Bilo je točno 17 sati, a ja sjedim još uvijek sam. Gledam preko puta onu žensku i vidim da i ona stalno nešto pogledava na sat. Hm, sve si mislim, mora da je negdje zapela u nekoj gužvi ili je imala previše posla ili me jednostavno izigrala i uopće neće ni doći.

17:15 je. Već mi lagano opada volja za susretom i nekako sam počeo vjerovati da sam totalno izigran. A onda sam se sjetio da bih ju mogao nazvati na mob, jer mi je njen  broj još od ujutro ostao u memoriji zvanja. Pronađem ja sve to, ali ništa od broja, broj joj je skriven. K vragu i sve, šta sad? Gledam po kafiću, ne znam kamo sa sobom, a ona preko puta mene također već nervozna, lagano već posprema svoje stvari i da će otići. A rekoh onda u sebi da kad je bal, nek je maskembal i uputio joj pozdrav i upitao: "Čekate nekoga?" "Da!" - odgovori ona. Sad ju već malo bolje gledam i snimam od glave do pete i da pravo kažem, čak je i zgodnija od one jučer. Čini se, na prvu, da je i nekako "pristupačnija" jer mi nije odbrusila ništa. Sve si nekako mislim da ipak, kad već nema ove, da iskoristim vrijeme i da se malo bolje upoznam sa dotičnom preko puta mene, te da joj ne bude dosadno, kao i meni.

Ustao sam i došetao se do nje, te ju pitao da li bi imala što protiv da sjednem kraj nje, te se ponudio da joj pravim društvo dok joj ne dođe taj netko koga čeka. Pristala je i sa smješkom prokomentirala da je primjetila da i ja sam sjedio sam i čekao nekoga, te se očito taj netko nije pojavio. Započeli smo se upoznavati i činilo mi se da je ok osoba, normalna i nadasve duhovita. Kako smo razgovarali, tako sam ju i snimao, gledao kako izgovara riječi, kako joj se puče usne dok izgovara slova, te kako su joj lijepi i bijeli zubići koje nadasve pokazuje svojim predivnim osmijehom. Obučena je bila gotovo identično kao i ona jučer, čovjek bi pomislio da možda rade u istoj firmi, ali koja bi to teorija mogla biti da mi se dogodi tako nešto u dva dana za redom. U jednom trenutku zazvonio joj je mob. Javila se i samo je prokomentirala: "Ne, nije još!" - i nakon što je taj netko još nešto rekao, odgovorila je sa: "OK!" - i poklopila. Ispričala mi se te rekla da ima za obaviti jedan telefonski poziv, na što sam rekao da nema problema, samo neka radi to što mora. Utipkala je broj i prislonila mob na uho.

Dok je ona čekala da joj se taj netko javi, ja sam malo bacio oko po kafiću, pa prema van, tko zna, možda se pojavi ona moja od jučer, ali tada mi je zazvonio mob. Skriveni broj mi je pokazivalo na displayu i mislio sam si da bi to mogla biti ona. Javio sam se sa, ipak, smiješkom u glasu, a s druge strane muk. Uozbiljio sam se i počeo ponavljati: "Halo..halo, haloooo.." i okrenuo se prema djevojci, a ona me gledala u čudu i lagano spuštala mob sa uha. Blijedo me gledala i gutala knedle te tiho progovirla: "To si ti? Tebe sam trebala ovdje dočekati?" Tada mi ama baš više ništa nije bilo jasno. Tko je ona, šta radi tu i odakle joj moj broj moba? Tisuće pitanja prolazilo mi kroz glavu. Ali nije bilo druge nego da joj sva ta pitanja i postavim. Bio sam poput policajca, sve sam ju ispitao, iako bi bilo bolje da sam ju ispipao, ali... ima vremena još i za to.

Tada se počela smijati i lagano mi odmotavati klupko zamršenosti ove situacije. Rekla mi je da joj je broj dala ona od jučer, a njih dvije su si naj frendice i rade zajedno. Njoj je kao bilo bed nazvati me, a i na neki način je htjela vidjeti kakva sam ja osoba ako mi se "ponudi" neka druga i jesam li uopće zaboravio na nju.
Počeo sam se smijati i odmahivati glavom. "Pa vi niste normalne!" - rekao sam joj i pitao je gdje je sad uopće ona druga i hoće li uopće doći? Uzela je mob i rekla joj da dođe odmah. Za kojih par minuta pojavila se ona. Prije nego li je išta rekla, sasjekao sam je odmah u startu i rekao da sve već znam i da to uopće nije morala raditi, ali da mi je drago što sam upoznao i njenu frendicu sad, jer bi bilo šteta ne poznavati takvu osobu. Malo se začudila, ali sjela je kraj mene. Bilo je lijepo sjediti između dvije "vatre", dvije poželjne žene.

Nakon što smo se dobro nasmijali oko cijele situacije, ja sam predložio ovoj od jučer da bi danas mogli k meni doma, da napravim neku večericu i da popijemo koju čašu vina. Nije puno oklijevala sa odgovorom, ali je odmah napomenula da bi voljela da sa nama ide njena prijateljica, ona koja sjedi s moje desne strane. Počeo u meni vrtit` se neki vrag i razne misli mi se motale po glavi, a prekinula ih ona: "Hej, Zemlja zove Mars, alo.. može ili ne?" Malo sam se trznuo i bez oklijavanja potvrdno odgovorio, te smo već za koju minutu bili u mom autu na putu prema mojoj kući.

Da, došli smo k meni vrlo brzo, ali vam ne mogu sad reći kakvu sam večeru napravio ni kada smo zaspali, odnosno, jesmo li uopće i spavali, ali vam mogu reći da si možete pustiti maštu na volju i sami razvijete daljnji tijek događaja, jer već sam ovdje previše napisao i oduzeo vam dragocijeno vrijeme, pa bi to dalje sve bilo samo mučenje vaših lijepih okica.


angelozg @ 07:46 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
petak, listopad 17, 2008
Baš kao i na ovaj tmurni dan, padala je kiša, a ja se zatekao u gradu bez kišobrana, a daleko od auta da ga uzmem....
Bilo je oko 5 sati popodne. Većina ljudi se već vračala sa posla, užurbano hodajući da što prije stignu kući napraviti štogod za ručak ostalim ukućanima ili da dođu kući na vrijeme na taj ručak, kasni ručak.
Stil života je danas takav, da je ručak zapravo već večera.

Ja nisam bio u žurbi, hodao sam s noge na nogu i gledao razne izloge što se u njima nudi, možda nađem nešto onako uput što mi se svidi pa da si to kupim, iako mi možda nije nikakva sila za nečim takvim, ali eto, dan je bio nekako takav. No, kako se kiša sručila na zemlju iznenada, nisam imao izbora nego li uletiti u obližnji kafić i pričekati da nebo prestane "tuširati". Sjeo sam za najbliži stol do ulaza, naručio piće i tako sjedio sam gledajući kroz prozor kako pljušti i kako ljudi trče sa kišobranima, koji im ionako ne pomažu previše.

Na trenutak sam sklonio pogled sa prozora, kako bih uzeo piće i otpio koji gutljaj, a na vrata je ušla... ma da ušla, uletila, sva mokra do kože, pripijene odjeće, raskruštane kose i već načete šminke kako se rastapa oko očiju. Hm, neki bi rekli, nimalo lijep prizor, a meni... meni je to bilo baš simpatično. Vidjeti zgodnu ženu, poslovno obućenu, štikle na golim, mokrim nogama, šos do koljena, a bez kišobrana u torbici. Iako to nije bila ona mala torbica, već ona veća u koju stane i sve i svašta potrebno za jednu ženu, ali kišobran nije imala.

Naravno, njezin ulazak sam popratio od samih vrata pa do mjesta gdje je sjela, preko puta mene, a sve to kao usporeni film. Naručila je martini, što mi je bilo malo čudno za situaciju u kojoj je uopće bila, ali rekoh, ajde dobro, valjda ženska to voli.
Naravno, ja sam njoj bio neprimjetan, kao i cijeli kafić oko nje, osim konobara kojem je morala naručiti. Pokušavala si je popraviti kosu, skinuti mokar sako... Gledao sam je i uživao u prizoru. Kišne kapi su joj se cjedile sa nogu, čak je i skinula cipele na trenutak, da obriše stopala i cipele iznutra. A kada je skidala sako, ispod njega je imala tanku košulju, malo raskopčanu, taman do dekoltea, pa iako je imala i grudnjak ispod svega toga, lijepo se moglo vidjeti kako su joj bradavice tvrde i kako se pokazuju svijetu.

Svašta mi se vrzmalo po glavi gledajući je. Možda sam ju trebao pitati za pomoć, možda ju odvesti kući kasnije kad kiša prestane, a možda i .... platiti joj piće, sjesti kraj nje....
Konobar joj je dinio piće, martini, bijeli, sa šečerom na rubu čaše, dvije kocke leda i višnjom. A ja sam na svoje piće i zaboravio. Imao sam direktan prijenos uživo. Činilo se kao da kiša nikada neće prestati, vani je pljuštalo kao iz kabla.
Začudilo me što ona nije niti u jednom trenutku pogledala po kafiću, bila je sva u svojim mislima i mokrim mukama. Ali zato je moj pogled bio priljepljen na nju, kao tetovaža. A uz poglede niti misli nisu bile baš negdje drugdje. Gledajući je, isto tako se u mojoj glavi razvijao događaj koji bi mogao biti vrlo stvaran, samo je trebalo krenuti u akciju, no, ne ide to baš tako, svaki puta.

Kako sam spustio pogled na njene gole noge, tako je ona podigla svoj pogled prema meni i vidjela kako buljim te bez trunke ustručavanja upitala me: "Kud to gledaš?" , a ja se onako, znajući da to mene ide, počeo okretati oko sebe, tražeći tu osobu kojoj ona govori, a zapravo oko mene nije bilo nikoga. Onako, kao zbunjen, pitao sam ju: "Tko, jel` ja?", na što mi vratila: "Ne, moj pokojni djed!"
Iznenadila me svojom "drskošću", kao da sam joj učinio nešto strašno. Maknuo sam pogled, povukao se i sve si mislio kako mi sve to nije trebalo, ali.... vrag mi nije dao mira, pa sam ustao, uzeo svoje piće i krenuo sjesti za njen stol. Naravno, ostala je zbunjena i nije znala što bi rekla, jer odakle mi pravo da bez pitanja i njenog poziva sjednem za njen stol. Da ne bi bio neki tamo stranac, predstavio sam se i pružio ruku. Još uvijek onako zatečena i bez riječi, rastopljene šminke oko očiju, lagano se nazirao smješak na usnama, ali i neka kočnica, no prozborila je svoje ime.

"E fino, sad više nismo stranci." - prozborio sam, a ona se počela smijati i kao u nevjerici progovorila: "E, takav ulet nisam nikada doživjela, pa odakle ti samo ideja?" Nisam ništa previše htio razglabati o tome, već sam direktno joj rekao da je vrlo sexy u tom poslovnom odijelu, kad je ovako sva mokra, a da joj je ona rastopljena šminka oko očiju još više pridonjela izgledu neke nimfomanke, koja se želi potrošiti samo sa jednu cigaretu. "UPSSSS! Malo sam se zaletio." - rekao sam, na što je ona, valjda da me malo uplaši, krenula prema meni, gurnula me na naslonjač i približila facu tik do moje i počela govoriti: "Mmmmmm, kako znaš da i nisam takva, da ne želim cigaretu?" - a dok je to izgovorila, primila me za međunoje i stisnula. Ja sam malo stisnuo zube i zaklopio oči, jer uhvatila me i mislio sam si što sad. Sa dubokim "hmm!" što je ispustila iz svog grla, jezikom me polizala po licu, na što sam otvorio oči i u nevjerici, sav zbunjen, vidio kroz prozor da kiša više ne pada i promijenio temu razgovora, ali samo do teme: "Gle, kiša više ne pada, idemo tamo gdje nam neće naplatiti kaznu zbog ovakvog ponašanja."

Platio sam piće (baš kao što sam i mislio da bi bilo zanimljivo to napraviti još prije svega), ustao prije nje, uzeo joj sako i pripremio ga da ga može obući. Kao, popravila si je frizuru, primila me pod ruku i rekla da krenemo. Došetali smo se do auta, a usput smo se još zabavljali na njen račun, jer je bila sva mokra, a ja zapravo suh, pa su nas prolaznici sa čuđenjem gledali. Kako je već pao mrak, kada se sjela u auto, počela si je skidati sako, ali i košulju, na što sam ostao gledati u desno, umjesto na cestu. A ona ni 5 ni 6 (nego 7) kaže: "Ej mali, na cestu gledaj, ako želiš ovo i kasnije gledati!"
Nakon što je ostala samo u grudnjaku, počela je skidati i šos. Ali prije nego li sam išta uspio reći, ona me preduhitrila: "Pa nije zdravo ovako dugo sjediti u mokroj odjeći." O da, da, mislio sam u svojoj glavi i uopće više nisam doživljavao promet oko sebe, samo sam vozio da što prije stignemo do odredišta.... njenog stana, kamo je i rekla da je odvedem. Grijanje sam pojačao na najjače, da joj bude toplo i pokrio je svojom jaknom da je baš ne gledaju svi sa ceste.

Stigavši pred njen stan, pogledao sam je, a ona je zaspala. Valjda kako je bilo vruće, a i ona je bila sva umorna. Gledao sam je na trenutak i mislio da li da je probudim ili da je pustim da još spava. Ali sjetio sam se bolje stvari. Uzeo sam njene dokumente, pogledao točan broj ulaza i njeno prezime. Izašao sam iz auta, došao sa njene strane i lagano je podigao u naručje i odnio je do ulaza. Iako mi nije bilo lagano držati ju i pogoditi koji joj je ključ od ulaza, ipak sam uspio pogoditi iz druge i vrlo brzo ući u zgradu. Po prezimenu na sandučiću sam vidio na kojem je katu i krenuo prema tamo. Naravno, opet je bio isti problem kao i na ulazu zgrade, trebalo je pogoditi pravi ključ, ali išao sam intuicijom, jer je na jednom ključu imala onu plastičnu prevlaku, pa sam njega prvoga ugurao u bravi, što se ispostavilo da je i bila dobra odluka. Ušavši u stan odmah sam je odnio u dnevni boravak na kauč, polegnuo je, uzeo svoju jaknu i pokrio je dekom.
Na stoliću sam vidio prazan blok i "vjekoslava penkalu" te joj napisao svoj broj moba i tada otišao k svojoj kući. Lagano sam zatvorio vrata da je ne probudim i laganim korakom krenuo do auta.

A šta je bilo drugi dan i da li je uopće bilo šta, to je već neka druga priča.......




angelozg @ 08:43 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 16, 2008
Možda se neki od vas sjećaju toga serijala o autu koji je "pametan" i njegovom vozaču koji je "faca" (s placa) i nitko im ništa ne može.
Ako ne, malo ću vas podjetiti da je glavni glumac bio TransAm (auto) odnosno David Hasselhoff kao driver.
Danas je drugačija priča. David više nije mlad, nove snage dolaze, a isto tako, kad je već i driver novi, ni TransAm više nije glavni glumac na 4 kotača. Novi "David" je Justin Bruening, a četverokotačna zaprežna mazga je čistokrvni Ford Mustang GT500KR(King of the Road).

Dakle, u SAD-u se već gleda serijal na veliko, s time da je prije toga bio izbačen baš cijeli film kao posebna cjelina koja je poslužila za najavu serijala, odnosno da se vide rekcije publike.

Sve u svemu, nije to ništa posebno, ništa spektakularno, jedino igranje specijalnim efektima, sa preskakanjima određenih dijelova radnje, jer to zapravo i nije toliko bitno. Ali zar sve nove serije ionaku nisu bazirane na tom principu?

Meni osobno je OK iz samo jednog razloga, a to je Mustang, jer osobno sam sklon toj marci automobila. Uz samog Mustanga u serijalu se pojavljuju i ostali modeli iz Ford game vozila, kao i marki koje Ford posjeduje (primjerice Vovlo), pa oni koji su bili skloni starom serijalu Knight Ridera su zdušno popljuvali ovaj "propagandni program" Forda, no ono što mnogi zaboravljaju je to da je Ford općenito najviše do sada "glumio" u raznim filmovima i serijama, a i jednostavno je ta ikona Mustanga vječna, onda je razumljiv potez producenata da su se odlučili na taj korak, a i vjerujem da je Ford sve to jako masno platio, jer ionako im na području SAD-a i ne cvjetaju baš ruže.
A kad smo već kod te glume automobila u filmovima, a i kod Forda, onda bi se isto tako u ovom novom filmu "Death Race" moglo reći da je Ford i to opet Mustang favoriziran.

No da se odmaknem od "reklamiranja", fanovima ovakve vrste "zabave" će se svidjeti ovaj serijal u kojem, osim automobila, ima i zgodnih mladih djevojaka, a vjerojatno i za žensku populaciju mladih dečkiju. Brze vožnje i hrpa nano-tehnologije su sastavni dio svake priče, kao i "zadnjesekundni" izlazak iz bezizlazne situacije... no, na zapadu ništa novo, rekli bi.

S obzirom da se to tek počelo prikazivati preko bare, a i ako se dobro sjećam, kod nas nekada i nije bio baš na nekom repertoaru onaj stari serijal, nekako se pitam hoće li uopće to doći do nas ovdje. No, dok se to ovdje pojavi, ja ću već odgledati sve, a i baš me zanima sa kojim zakašnjenjem će to doći kod nas, ako uopće dođe.

Do tada, svi vi koji bi htjeli pogledati o čemu sam pričao ovdje, nema vam druge nego da se poslužite internetom i pogledate ga na taj način.




angelozg @ 13:53 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Nedavno je na TV-u bio film "Lažljivac" sa Jim Carreyem u kojem kaže da ružni ljudi govore kako ljepota dolazi iznutra, a da vanjska uopće nije bitna.
E sad, ova tema je već sigurno bila obrađivana milion puta na blogu mnogih blogera, ali evo i moje strane i mog mišljenja po tom pitanju. Pojam ljepote je relativna stvar (u stilu Einsteina )

Dakle, zvanično i u društvu rasčlamba postoji i toga smo svi svjesni, ma koliko mi htjeli biti pristojni i kulturni u oba pravca gledišta. No i tu postoje razlike u samom pogledu na osobu koja je više lijepa i manje lijepa (da ne govorim riječ ružna, ružno je za čuti, a i pročitati).
Oni koji preferiraju one više lijepe osobe, na neki način i sami sebe smatraju lijepim osobama vanjskog izgleda, dok postoji i ona obrnuta verzija kod koje se onim manje lijepim ljudima ona druga strana čini čak i odbojna zbog svoje ljepote.

Ali kako god da okrenemo i uzmemo u obzir one normalne ljude koji nisu iskompleksirani i u jednom i u drugom kontekstu, tada dolazimo do zaključka da i jedni i drugi moraju uložiti puno truda da njihove druge kvalitete, odnosno vrijednosti izađu na površinu, u javnost, na poslu itd.
Često puta se za one lijepe osobe govori kako u životu sve postižu svojom ljepotom, a da zapravo nemaju ništa u svojoj glavi. Da, vjerojatno ima toga, ali ima (i to dosta) onih koji se trude da pokažu i dokažu da nisu samo vanjska ljuštura koja je iznutra prazna i hladna, već da su ispunjeni i ljubavlju koju žele pružiti i primiti, ali i znanja za ono što rade, a s druge strane, da bi se nametnuli u nekom izboru između više ljudi koji se odabiru za neki posao ili što već, tada oni manje lijepi isto tako moraju "ponuditi" više, da bi ih se uzelo u obzir ili čak i primjetilo.

Kako god bilo, teret je i jedno i drugo sa kojima se svi nosimo, kakvi god da jesmo. Čak se sad prisjećam svojih dana iz osnovne škole kada smo mi klinci (i curice i dečki) došli do nekog zaključka da se ne bi trebali ženiti za lijepe ljude, jer će oni jako poružnjeti kada ostare, a dok je ta razlika manja sa manje lijepim ljudima. No, danas uz svu tu "plastičnu" industriju više i ne znaš tko je "starac", a tko more (mala šala)

Simetrija je, kažu, pokazatelj ljepote neke osobe i što je osoba više simetrična to je ljepša. Nekako se ne mogu oteti dojmu da je to tako, jer često puta neke izdvojene "mane" su zapravo one slatke strane neke osobe, kako u, recimo, govoru kada neka osoba ne može izgovoriti slovo "R", pa to zvuči čak i slatko, isto tako netko može imati neku fizičku "manu" na, recimo" licu koja će nas možda najprije i odbacivati, no na kraju ćemo to možda najviše i zavoljeti.

No, sve se to nekako normalizira kada postanemo stariji manje opterećeniji nekim stvarima u životu, jer nas ionako muče neke druge brige i da još marimo za nekom tamo ljepotom, nije nam ni na kraj pameti. Pa se tako i neki kriteriji smanjuju po tom pitanju i očito ono što nismo primjećivali ranije ili da se bolje izrazim "razumijeli", sada to postaje sve drugačije.

Na kraju bih rekao da uzalud ti sva ljepota ako si glupi idiot, a opet s druge strane isto to vrijedi i za drugu stranu, da svoju manje lijepu stranu svojim drskim ponašanjem još više prisiljavaju ljude okretati glavu od njih.
Pa budimo onda normalni, kakvi god da jesmo, jer tu smo, takvi kakvi smo i nema nam iz te kože van. Svatko ima svoju lijepu i ružnu stranu, bez obzira na fizički izgled, samo je pitanje kako mi to prezentiramo pred drugima.


angelozg @ 07:42 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 15, 2008
U zadnje vrijeme se sve više snima filmova, emisija o katastrofama, "malim zelenima", teoriji zavjere i štošta sličnoga što kao ne postoji, odnosno nije dokazano, a što se katastrofa tiče, kao dolazi vrijeme o kojemu je nekada davno proricao Nostradamus.
Iako nas život nosi svojim putem i svatko ima svojih problema sa kojima pokušava izaći na kraj i onda još da razmišljamo o nekim tamo "malim zelenima" (iako kažu da nisu zeleni već sivi ) ili da nas može odnjeti neki uragan i ne daj bože da još upadnemo u neku zavjeru prema nekim tamo "ljudima u crnom", ipak, ako samo na trenutak razmislimo o svemu tome, to je ipak oko nas, to se događa i stvarno je. Doduše, ne za nas pogotovo ovdje gdje nas još uvijek smatraju zaostalom nacijom koja se bori sa svojim povijesnim činjenicama i sličnim glupostima.

Mi ovdje sa ovih geografskih područja nismo ni svjesni što se sve događa oko nas. Nije da nas to previše zanima, pa čak često i to pokušavamo ismijati i opovrgnuti, no, zar bi se sve te emisije i filmovi snimali da nema trunčice istine u svemu tome? naravno, sve je to zapakirano u produkciju gledljivosti publici, sa hrpom specijalnih efekata, no, da li se itko zapitao: "A što ako ipak to sve je istina?"
Naravno, kao što sam već spomenuo, koga briga, nas se to ne tiče, toga kod nas nema. Ali, jeste li sigurni? OK, "mali zeleni" ovdje nemaju što tražiti, nemaju kamo sletjeti zbog konfiguracije terena , no one druge stvari, elementarne nepogode su sve češće na našim područjima, razni obračuni podzemlja, a za koje ne bih mogao reći da je pod zemljom, razni mračnjaci koji su kao normalni i onda odjednom poubijaju čitavu obitelj, pri tom ne štedeći i malu djecu... pa dođe mi da se zapitam, koja smo mi to čudovišta i jesmo li uopće ljudi?

Ono što u zadnje vrijeme zapravo izlazi na površinu, nije ništa drugo nego samo povećana svijest i znanje čovjeka, jer nas više nitko ne može držati u "špiljama" i reći da je nebo zeleno, jer je plavo da ga *ebeš. Nivo svjesnosti i znanja čovjeka raste iz dana u dan i neke očite stvari više ne mogu biti državne tajne, pogotovo one američanske, a gdje se u suštini sve i događa na ovoj zemaljskoj kugli. Na kraju, i sve one uragane i kataklizme koje se događaju u određenim područjima svijeta, pa sve do onih raznih gripa koje haraju, ne bih se čudio da je to sve planski i namjerno napravljeno, da bi se neka nacija usporila, pa čak i izbrisala za lica zemlje.

A što ako ipak sve to nije prirodna pojava, već ljudskih ruku djelo, nije li ipak to neka nova vrsta ratovanja, jer kako kinezi napreduju svakog dana, svjetske sile propadaju ekonomski (naravno, sami su si najviše krivi za sve to), da li je to jedini način da se uspori rast neke države na svjetskoj razini, jer je neka velesila u "banani" zbog svoje skupe radne snage? Heh, na kraju ispada da je komunizam pobijedio pišljivi kapitalizam, jer omogučuje svojim stanovnicima da prežive i imaju dovoljno ssa minimalnim mjesečnim primanjima, a to što im omogučuju i nije malo, od osnovne prehrane, odjeće, pa sve do energenata i razvoja. Nešto je trulo u državi Danskoj, neki su nekada davno rekli .

Hmmm, sad se pitam, a što ako ipak nisam trebao napisati ovaj tekst, jer sam se već i ja u njemu izgubio, ali ipak, to mi se već neko duže vrijeme vrti po glavi i morao sam to negdje napisati.

Sagledajući sve ovo što sam napisao, rezimirao bih sa onom rečenisom iz X-filesa: "Istina je oko nas!" I to je točno, oko nas je sve, samo koliko mi imamo otvorene oči da bi to vidjeli i koliko mi to zapravo želimo vidjeti i zatvaramo oči pred istinom, ma kakva god ona bila, jer ipak nam je ljepše živjeti u neznanju.....

E da, krajičkom oka primjetih da sam kao nominiran za blogera dana. A što da kažem, nego hvala svima koji su mi podarili svoj glas i nadam se da oni koji me čitaju imaju što za pronaći u mojim "škrabanjima".

LP

angelozg @ 08:02 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Index.hr
Nema zapisa.